Tradicionalizam

Tradicionalni pisci koristili su već otprije uspostavljene forme i dikciju u svojim pjesmama i pisali su s prepoznatljivim stilom, često koristeći rimu ili komplete metričkih uzoraka. Tradicionalni pjesnici općenito su bili precizni, realistični i duhoviti. Rani radovi Roberta Lowella pripadaju toj školi.

Tradicionalni pjesnici su za razliku od eksperimentalnih koji nisu vjerivali “prepjesničkoj” dikciji rado prihvaćali poeziju koja je ostavljala snažan dojam. Ponekad su također koristili ponešto retoričku dikciju zastarjelih ili neobičnih riječi, često koristeći pridjeve i inverzije u kojima je prirodni poredak riječi u engleskom jeziku neprirodno izmijenjen. Povremeno su kombinirali nespretnu dikciju s humorom, igrama riječima i literarnim aluzijama. Na primjer, James Merrill, koji je vrlo inovativno koristio urbane teme, stihove bez rime, osobne teme i lagani razgovorni ton dijeli zabavnu naviku s tradicionalistima u djelu "The Broken Heart" (1966.), pišući o braku kao da govori o koktelu:

Always that same old story --
Father Time and Mother Earth,
A marriage on the rocks.

Mnogi su pjesnici, uključujući Adrienne Rich, Richarda Wilbur, Roberta Lowell, i Roberta Penna Warrena, počeli pisati na tradicionalni način, koristeći rime i stop ali su napustili ta sredstva u šezdesetima pod pritiskom događaja u javnosti i rastućem trendu otvorenih formi.

Robert Lowell (1917-1977)

Najutjecajniji pjesnik šezdesetih, Robert Lowell, počeo je kako tradicionalist ali je na njega utjecao eksperimentalizam. Ovdje će mo se naravno usredotočiti na njegovu književnost iz razdoblja šezdesetih.

Sredinom pedesetih, tijekom jedne turneje na kojoj su se čitala književna djela Lowell je čuo eksperimentalno pjesništvo po prvi put u svom životu. U to doba još neobjavljena djela “Howl” Allena Ginsberga i “Myths and Texts” Garya Snydera, čitala su se i recitirala, ponekad praćena jazz glazbom u kafićima San Franciska. Lowell je smatrao kako su u usporedbi s ovima, njegove pjesme bile prerezervirane, retoričke i konvencionalne: kada bi ih čitao naglas, spontano ih je prilagođavao kolokvijalnoj dikciji. “Moje pjesme činile su mi se prapovjesnim čudovištima koja je njihova umnost povukla u mulj i smrt”, pisao je kasnije. “Recitirao sam nešto u što više nisam osjećao.” U tom je razdoblju Lowell, kao i mnogi drugi pjesnici drastično promijenio način pisanja, koristeći “brze promjene tona, ugođaja i brzine”.

Lowellove rime postale su sastavni dio iskustva same pjesme umjesto da budu postavljene “preko” nje. Također je utabao put novim oblicima improvizacije umjesto pisanju u strofama. U djelu Life Studies (1959), začeo je formu zvanu ispovjedna poezija, novi oblik izražavanja u kojem je iskreno govorio o osobnim problemima koji su ga razdirali. Ta su se autobiografska istraživanja nastavila u djelima For the Union Dead (1964), Notebook 1967-68 (1969), i njegovim kasnijim knjigama. Lowellova ispovjedna poezija bila je naročito utjecajna. Djela Johna Berrymana, Anne Sexton i Sylvie Plath (Sexton i Plath su bile njegove učenice) nemoguće je zamisliti bez Lowella.